Narodoslovlje
Narodoznanstvo (tuđ. etnologija) je znanost koja se bavi proučavanjem ljudskih društava i uljudbe, tj. naučenog načina života povijesno određenih društava, kojima daje njihov poseban značaj. Uljudbeno čovjekoslovlje ili čovjekoslovlje uljudbe (tuđ. kulturna antropologija), znanost je bliska narodoznanstvu. Bavi se čovjekom, odnosno proučava čovjeka kao biće s uljudbom. Nas ovdje zanima prvenstveno ono područje narodoznanstva i čovjekoslovlja uljudbe koja usporedbom raznih narodnih činitelja kod svih Slavena pokušava utvrditi kakvi su bili običaji, shvaćanje svijeta, svjetonazor i vjera onog praslavenskog naroda iz kojeg su proizišli sva današnja slavenska ljudstva. Ona nam zapravo i sama omogućava da sličnim običajima i vjerovanjima i drugom možemo pronaći zajednički korijen i doći do zaključka je………………Kako dolazimo do spoznaja potrebnih za utvrđivanje praslavenskog pogleda na svijet? Za uspostavljanje praslavenskog bajoslovlja (tuđ. mitologija) polazište odnosno temelj nam je nekoliko različitih vrsta izvora s različitom razinom uporabivosti. Ti se izvori mogu podijeliti na starinoslovne, pisane i predajne.
Prva skupina izvora, starinoslovni izvori, su za uspostavljanje praslavenskog i slavenskog bajoslovlja, nažalost, najmanje uporabivi. Sami po sebi, ako ne sadrže nekakav natpis, nisu osobito obavještajni i omogućavaju mnogo prostora za teško provjerljiva ili neprovjerljiva nagađanja. Primjer su takvih izvora temelji praslavenskih hramova i kipovi praslavenskih božanstava koje su starinoslovci uspjeli iskopati. Ta skupina izvora najuporabivija je kad se pronađene stvari mogu prepoznati u svetim orječjima, tekstovima. Druga skupina izvora, vjerojatno najobavještajnija, su pisani povijesni izvori. Oni su podložni razboru povijesničara i jezikoslovaca. Treća skupina izvora su predajni izvori. Time se misli na razne narodne, folklorne tvorbe, pjesme, pripovjedke i običaje iz kojih je moguće izvući ostatke nekih starijih obreda, vjerovanja, predaja i slično. Tome se mogu pridružiti i nazivi raznih uzvisina, dolina, rijeka i ostalih mjesta, koje često mogu čuvati podatke o starijoj predodžbi svijeta. Kod predajnih izvora radi se uglavnom o izvorima koji su u većini slučajeva bili prikupljeni tek u drugoj polovici XIX. stoljeća i u XX. stoljeću. Prikupljaju se i danas. U vezi s predajnim izvorima jako je važno pitanje neprekinutosti nekog običaja, vjerovanja i tome sličnog. Posao je narodoznanca otkrivati te u nekim slučajevima i otkriti kada se radi o običajima i vjerovanjima novijeg postojanja i kada o nasljeđenim iz prošlih razdoblja. Jedna od otežavajućih okolnosti u tom istraživanju je to, što su ljudi koji su se u prijašnjim stoljećima bavili tim pitanjima često mogli izmišljati neke činjenice, neka božanstva i neke običaje. Često se to radilo tako, da se starim rimskim i grčkim bogovima dao slavenski lik ili pak se netko svojim „otkrićem“ naprosto htio proslaviti. Takav pojava je bila naročito česta u razdoblju romantizma, premda nije ograničena samo na to razdoblje. Narodoznanac mora iz narodnih pjesama i pripovjedaka znati iščitati kada se pod imenom nekog lika, koji nastupa u pjesmi ili u priči, skriva nekakvo božanstvo ili drugi bajoslovni lik. Na primjer junaci narodnih pjesama poput svetaca kao što su sv. Juraj, sv. Ivan Krstitelj, Sv. Ilija i tako dalje, mogu imati brojne osobine koje se ne poklapaju s kršćanskom predajom, već imaju osobine koje ih povezuju s ponašanjem nekršćanskih bogova i drugih bajoslovnih bića. Sv. Ilija narodne predaje često je drugačiji od stvarnog Sv. Ilije, koji se susreće u Starom Zavjetu. Sv. Ilija iz narodne predaje, često ima mnogo više zajedničko s Perunom nego sa stvarnim sv. Ilijom. Slično je i s mnogim drugim likovima.
Kako iz svih tih dijelića, pronaći, utvrdtiti, uspostaviti izvor tih vjerovanja, običaja, pjesama, pripovijesti i svjetonazora? Način uspostavljanja (pra)slavenskog bajoslovlja u mnogome je sličan načinu uspostavljanja praslavenskog jezika. Na primjer, ako neki običaj ili vjerovanje nalazimo osim kod Hrvata i kod drugih Slavena i to tako da imamo najmanje po jedan primjer iz svake skupine Slavena (tj. kod najmanje jednog istočnoslavenskog ljudstva, kod najmanje jednog zapadnoslavenskog ljudstva i kod najmanje jednog južnoslavenskog ljudstva), možemo pretpostaviti da se radi o običaju ili vjerovanju nasljeđenom iz praslavenskog razdoblja.[1] Korisno je zatim usporediti to vjerovanje, običaj, pjesmu, pripovijest, svijetonazor sa onima kod drugih Indoeuropljana. Ako utvrdimo da među njima postoje povezujući činitelji, možemo pomisliti i na praindoeuropski izvor vjerovanja, običaja, pjesama, pripovijesti svjetonazora i tako dalje.
[1] Belaj, Hod, 2007, 14-15.