Rodoznanstvo
Kad se susrećemo s drugim ljudima, prije nego razmijenimo ijednu riječ, primjećujemo vanjske osobine drugog čovjeka kao što su boja kože, boja kose i očiju, oblik očiju, oblik nosa te oblik lica i tijela. Često upravo na temelju tih vanjskih osobina možemo prepoznati nečije podrijetlo. Mnoga od tih svojstava su posljedica prilagodbe tijela čovjeka na različiti okoliš u kojem čovjek živi, ali dijelom i posljedica nasljeđivanja.
Genetika ili rodoznanstvo je životoslovna (biološka) znanost koja se bavi istraživanjem nasljeđivanja i raznolikosti genetičkih odnosno rodovskih podataka. Istražuje na koji način se svojstva roditelja prenose na potomstvo i zbog čega se mijenjaju i stječu nova svojstva. Izraz genetika, kao novu riječ predložio je W. Bateson 1907. godine za novu granu znanosti, koja se počela razvijati tek nakon otkrića Georga Mendela. U našem slučaju ta nam grana znanosti pomaže ustanoviti vezu između prošlih, sadašnjih i budućih naraštaja nekog naroda, tj. ona nam pomaže otkriti veze unutar jednog naroda i između ljudi općenito kroz vrijeme. Osnovni pojmovi s kojima se tu susrećemo su: Gen, kromosom, autosomalna DNK, Y-kromosom i mtDNK. Što znače ti pojmovi? Gen je nasljedna jedinica koja sadrži uznačene, kodirane, podatke koji se prenose s roditelja na djecu. Gen se sastoji od molekula DNK – deoksiribonukleinske kiseline. Kromosomi su nositelji nasljednih činitelja, tj. gena. Stanice čovjekovog tijela imaju 23 para kromosoma tj. 46 kromosoma, od kojih su dva spolna – nazivaju se heterokromosomi ili alosomi. Preostala 44 kromosoma nazivaju se autosomi. Spolne stanice čovjeka sastoje se od 23 kromosoma, 22 autosoma i 1 heterokromosoma. Ženske spolne stanice mogu imati uvijek samo X-heterokromosom, dok muške mogu imati bilo X bilo Y kromosom. Autosomalna DNK je ona DNK koja se nasljeđuje preko autosoma. I na kraju, što je mtDNK? To je sitan kružni kromosom koji se nalazi unutar mitohondrija. Za nas je važno da se kod ljudi ona prenosi isključivo preko žena tj. preko majki. Upravo nam to omogućuje da pratimo svoje ženske pretkinje i rođake. Na sličan način nam pračenje nasljeđivanja i promjena na Y-kromosomu, koji se prenosi samo s muških predaka na muške potomke, omogućuje praćenje muških predaka i rođaka. Na taj način dolazimo do saznanja o rodovskim vezama među ljudima.
Što nam zapravo rodoznanstvo govori o narodnostima? Početkom 21. stoljeća tvrtke koje nude istraživanje nečijeg rodovskog, genetskog, gradiva postale su prilično rasprostranjene i dostupne. Ako imate pedesetak ili stotinjak eura viška i sami možete saznati koju vrstu mtDNK nosite i, ako ste muškarac koju vrstu Y-kromosoma nosite. Ishodi tih nalaza dobili su među narodom svakakva objašnjenja o narodnosti i nečijem podrijetlu. Tako imamo recimo primjer da se netko dao ispitati, a nalazi koje je dobio izgledali su otprilike ovako: 30% Italija, 40% Švedska, 10% Španjolska, 5% Mađarska, 5% Poljska 5% Izrael, 5% Francuska. Prema tim nalazima testirani čovjek zaključuje: Opa, ja sam 30% Talijan, 40% Šveđanin, 10% Španjolac, 5% Mađar, 5% Poljak, 5% Izraelac, 5% Francuz, itd. Zašto je takvo poimanje pogrešno? Proizlazeći iz toga što danas znamo o rodovskim istraživanjima, ne postoji nikakav gen koji bi određivao narodnost, niti pak postoji ikakva haploskupina koja određuje narodnost. Zbog toga je veoma pogrešno nazivati npr. Y-haploskupinu R1a „slavenskom“, R1b „germanskom“, I2a „ilirskom“ i tako dalje. To što se one često mogu tako nazivati, posljedica je toga što u ispitanim uzorcima, važno je naglasiti ispitanim (a ne kod svih pripadnika nekog naroda), imamo nalaze koji nam govore o učestalosti neke haploskupine kod pojedinih zajednica ljudi. Pa bi tako značilo da se skupina R1a može nazivati slavenskom ne zato što je sama po sebi slavenska i ničija više nego zbog toga što se u velikoj mjeri u dosad istraženim uzorcima susreće kod Slavena. Međutim ona nije prisutna samo i isključivo kod Slavena. Od testiranih muškaraca u Kirgistanu učestalost je čak 63%, pa ipak se Kirgizi i po izgledu i po načinu života i po običajima i po vjeri jako silno razlikuju od Slavena. Postotak od 63% kod Kirgiza svakako je viši nego kod Slavena. Slično je i s drugim haploskupinama. One nisu povezane s narodnošću, odnosno one narodnost ne određuju, nisu njezin uzrok. Kad bi narodnost ovisila o haploskupinama ili o autosomalnim nalazima to bi značilo – a za mnoge to i znači – da se neka narodnost pojavila tek s prvom pojavom određene promjene, mutacije, naprimjer na Y-kromosomu. Međutim te mutacije, te promjene su mnogo starije od nama poznatih, uvjetno rečeno „narodnih“ zajednica ljudi. Primjerice, haploskupina R1a vjerojatno se pojavila između 30 000 do 10 000 godina prije Krista. Znači li to da su Slaveni kao narod stariji od deset ili više tisuća godina? Takvo tumačenje nalaza pretpostavljalo bi da je čovjek svjestan točnog trenutka kada se u njegovom rodovskom sastavu desi promjena, mutacija, pa onda u skladu s time počinje osjećati svoju narodnost i smatrati se pripadnikom nekog naroda. Tu se otvara još više pitanja. Čak i ako bi čovjek u sebi osjetio tu promjenu, kako bi je mogao osjetiti u drugom čovjeku te ga prepoznati kao svog sunarodnjaka? Zar bi mu vjerovao samo na riječ? Podučen iskustvom da se ljudi mogu varati ili pak namjerno lagati, kako bi mogao vjerovati drugom čovjeku koji bi mu poručio kojoj haploskupini pripada pa prema tome kojem narodu? Jesu li možda imali nekakve sprave ili način kojima bi provjeravali sve novopridošlice koju haploskupinu nose te prema tome određivali je li netko njihov ili ne? Na kraju, nositeljima Y-kromosoma mogu biti samo muški. Što to onda znači, da su žene bez narodnosti? Da se njihova narodnost ne može odrediti? I što je sa svim onim muškarcima koji nisu nositelji haploskupine R1a? Znači li to da više od polovice današnjih Slavena zapravo nije Slavena? Ne treba puno da bismo vidjeli da takvo utemeljivanje narodnosti zapravo nema nikakvog smisla i može biti samo plod neznalačkog bavljenja rodoznanstvom, genetikom. Pa odakle onda to povezivanje Y-kromosoma s narodnošću? Usporedbom rodovskog i jezičnog stabla možemo vidjeti da među njima doista postoje neke podudarnosti premda ne uvijek, a i kad ih ima, nisu potpune. Zato proizlazeći iz nalaza ne bismo trebali brzati sa zaključcima. Veći je stupanj poklapanja između nositelja Y-kromosoma, dakle muškaraca, i nositelja nekog jezika nego između, žena po kojima se mtDNK isključivo prenosi i nositelja nekog jezika. Vrste mtDNK kod pripadnika nekog naroda raznolikije su nego vrste Y-kromosoma kod tog istog naroda. Postoji razlog za to. Jedna žena može roditi samo neki određeni broj djece, dok jedan muškarac sa više žena može imati mnogo više djece koja potječu od njega. Mnoga stara društva poznavala su mnogoženstvo. Ovdje govorimo upravo o njima. Oni muškarci koji su imali nekakav viši položaj i ugled u društvu, imali su više mogućnosti da imaju više žena s kojima su imali djecu. Ratnici su uglavnom bili muškarci. Pri sukobu dviju vojski jedna od dvije zaraćene strane izgubila je više muškaraca, više ratnika, a pobjednici su mogli uzeti njihove žene te mogli i s njima imati potomke. U takvom slučaju nositelji neke Y-haploskupine mogli su zamijeniti nositelje druge Y-haploskupine, dok se mtDNK prenosila kako preko žena koje su već pripadale njihovom narodu, tako i preko žena iz drugog naroda koje su dobili pobijedivši njihovo muško stanovništvo. Ipak usporedba sveukupne rodovske slike i nekog jezičnog stabla u mnogim slučajevima može pokazati zanimljiva preklapanja. Zajednička jezična obitelj često može ukazivati i na zajedničko rodovsko/genetsko i narodno podrijetlo. Premda pri istraživanju narodnosti to nisu jedine stvari koje treba uzeti u obzir. Što nam onda zapravo rodovska istraživanja mogu reći o narodnosti? Rodovska odnosno genetska slika nekog naroda nije toliko uzrok (po svoj prilici uopće nije uzrok) nekoj narodnosti koliko je njezina posljedica. Narodnosti se nisu osnivale na temelju spoznaje o sličnom rodovskom sastavu koji je golom oku, pogotovo u ona vremena, bio nevidljiv, već po vidljivim činiteljima, poput vanjskog izgleda, jezika, vjerskog sustava, običaja, ali i rodbinske veze. Mi kao ljudi ne vidimo bez posebnih pomagala kakva je rodovska slika pojedinog čovjeka, ali vidimo naše rodbinske veze, vidimo sličnosti među ljudima kad promatramo njihovu vanjštinu. U većoj ili manjoj mjeri, ovisno o okolnostima, možemo prepoznavati tko je kome muž, žena, brat, sestra, otac, majka i tako dalje. I to je ono što se smatra zajedničkim rodom te na kraju zajedničkim narodom. To, pa i čitava uljudba, i zajednički način života, vjerski sustav, jezik, često je ono što ograničava ženidbu i udavanje izvan one skupine koju se smatra svojom. Na taj način može doći do ujednačavanja rodovske slike nekog naroda.
Prije donošenja ikakvih zaključaka na temelju ishoda rodovskih ispitivanja treba obratiti pažnju na još jednu stvar. Rodoznanstvo je razmjerno mlada znanost. S novim otkrićima još se štošta može promijeniti. Ispitani uzorci Y-kromosoma općenito, pa i kod nas Slavena, čine jako mali broj u odnosu na sveukupan broj stanovništva, a to znači da se ishodi mogu znatno promijeniti kad ispitanih uzoraka bude više. Ako potpuno pojednostavnimo stvari, možemo pogledati sljedeći primjer: nalazi ispitanika nekog naroda pokazali su da je 58% od ispitanika nositelja haploskupine R1a. Neupućen čovjek često iz toga izvodi zaključke da je 58% tog naroda nositelja spomenute R1a haploskupine, zaboravljajući pritom da ti postoci zapravo govore samo o onim ljudima koji su ispitani, a ne i o svim pripadnicima nekog naroda. Recimo da je broj ispitanika bio od 100-1000 muškaraca, dok je ukupan broj pripadnika naroda kod kojeg se ispitivanje provodilo 10 000 000. Koliko zavaravajuć onda može biti podatak, ako ga neznalački primijenimo na čitav narod? Odnosi postotaka mogu se veoma promijeniti s većim brojem ljudi na kojem su provedena ispitivanja. Takva kriva shvaćanja su dijelom i posljedica rada posrednika, medija, koji često ne dovoljno točno prenose dostignuća znanstvene zajednice, bilo da je to zbog nepažnje bilo namjerno. I na kraju, ono što nas kod rodovskih istraživanja zanima jest naša veza s vlastitim precima. Rodovska istraživanja se uglavnom provode na još živućim ili nedavno i razmjerno nedavno preminulim ljudima. Istraživanjima svojih rodoslovnih stabala u ovisnosti o dijelu svijeta u kojem živimo možemo pronaći pretke do nekoliko stoljeća unatrag. Ako su nečiji preci bili znatnije plemstvo, u nekim slučajevima mogu u svojim istraživanjima stići još dublje. Tvrtke koje nude usluge rodovskih istraživanja uglavnom nam omogućuju istraživanje predaka do nekih 10 koljena unatrag, što znači do razdoblja između 1790. i 1830. godine. Pojavljuje se pitanje, na koji način možemo donositi zaključke o našim precima za ona razdoblja za koje nemamo podatke? Kako povezati Slavene današnjice sa Slavenima povijesnih izvora 6. stoljeća ili čak dalje s onim precima ili čak dublje s precima koji su živjeli u 7. stoljeću prije Krista i tako dalje? Neke nam zaključke omogućuju ispitivanja provedena na očuvanim nalazima ljudskih ostataka iz tog vremena, pripadajućih starinoslovnim uljudbama, te njihova usporedba s ispitanim uzorcima suvremenih ljudi. Međutim, i tu smo zapravo jako ograničeni. Prvo, zub vremena nagriza ljudske ostatke, pa se nakon mnogo vremena očuva razmjerno malo ostataka. Naravno, brzina raspadanja ljudskog tijela ovisi i o uvjetima ukopa i o mjestu ukopa. Tijelo se može dulje održati u močvarnim ili suhim područjima, o čemu nam govore očuvane mumije u Egiptu i čuveni nalaz čovjeka iz Tollunda. Drugo, još se manje od tih ostataka otkrije. Treće, na još manjem broju pronađenih ostataka ljudi provedena su rodovska ispitivanja i to uz uvjet da su očuvani ostaci dovoljno očuvani da se na njima provode takva ispitivanja. Za istraživanje nas, Slavena, postoji još jedna velika otežavajuća okolnost, a to je što su u tijeku dugog vremena od otprilike 8. stoljeća prije Krista do 6. stoljeća poslije Krista nositelji starinoslovnih uljudbi, koje starinoslovci obično povezuju sa Slavenima odnosno s precima Slavena, uglavnom spaljivali svoje pokojnike, a njihove ostatke ukapali na najnepredvidljivijim mjestima. Za nas to znači da po svoj prilici nikad nećemo moći utvrditi kakav je bio odnos muških haploskupina i mtDNK kod tih Praslavena, osim naravno, ako se ne razviju neki novi načini istraživanja i ispitivanja. Uzimajući u obzir sve to, pojavljuje se pitanje, koliko veliki broj uzoraka je dovoljno velik za nekakve valjane zaključke o rodovskim vezama i podrijetlu naroda.
I na kraju, što su neke zanimljivosti koje nam rodoznanstvo govori o Slavenima danas? Rodovske udaljenosti između sjevernih Slavena (Ukrajinaca, Rusa, Bjelorusa, Poljaka) na ispitanim uzorcima su veoma male. Jedno od novijih istraživanja pokazalo je da se Slaveni, pojednostavljeno govoreći, rodovski dijele u dvije, do neke mjere različite skupine, sjevernu (koja uključuje istočne i zapadne Slavene) te južnu (u istraživanju je bilo ispitanih 6876 mtDNK-a, 6079 Y-kromosoma i 296 cjelovitih genoma SNP-a). Unutar južnoslavenske skupine razlikuju se dvije podskupine, zapadna i istočna. Razlike između raznih skupina Slavena objašnjavaju se primjesom predslavenskog stanovništva, koje je bilo poslavenjeno. Rodovska slika južnih Slavena pokazuje mnoge sličnosti s Mađarima, Rumunjima. Proizlazeći iz tog istraživanja može se zaključiti da su današnji Slaveni potomci starih Slavena, ali do neke mjere i naroda među koje su stari Slaveni doselili. Drugim riječima današnja slavenska ljudstva su potomci Praslavena i ljudstava među koje su se Praslaveni doselili. Na kraju je u tim krajevima prevladala upravo slavenska uljudba, slavenski jezik, slavensko bajoslovlje i sve ono što Slavene čini Slavenima. Slavensku rodovsku sliku možemo zamisliti kao drvo s njemu pripadajućim granama koje prirodno rastu iz jednog debla i ucijepljene grane. Deblo predstavlja rodovsko nasljeđe Praslavena, a grane rodovsko nasljeđe naroda koje su Praslaveni zatekli na onim područjima koja izvorno nisu bila njihova, a danas su slavenska. Cijelo drvo predstavlja čitav današnji slavenski narod.
Krivo shvaćanje da pripadnost određenoj Y-haploskupini samo po sebi znači pripadnost određenoj narodnosti, prilično je rašireno među neupućenim ili slabo upućenim pojedincima koji istražuju svoje rodoslovlje uz pomoć rodoznanstva. Neki pojedinci naginju i k razmišljanjima isključivosti i nadređenosti one Y-haploskupine, koje su sami nositelji. Pa tako recimo tko može misliti da je veći Slaven, ako je nositelj one haploskupine za koju se u tim istim krugovima uvriježio naziv „slavenska“, tj. o jednoj od inačica R1a Y-haploskupine. Takva razmišljanja nemaju svoju znanstvenu podlogu. Na kraju krajeva i ta nam znanost ukazuje na to da smo svi današnji ljudi potekli iz istog korijena, što znači da smo svi srodstvu, bližem ili daljnjem. Htjeli ne htjeli, svi na nekoj razini dijelimo zajedničkog pretka i premda smo pripadnici različitih naroda, sastavni smo dijelovi istog čovječanstva.[1] O tom jednom korijenu čitavog čovječanstva još puno prije razvoja suvremenih znanosti, govorili su i neki vjerski sustavi, poput primjerice kršćanstva. I tamo se čitavo čovječanstvo, svi narodi, izvode iz jednog para, oca i majke, Adama i Eve. A njihovo dostojanstvo i dostojanstvo svakog čovjeka utemeljenu je time, što su prvi ljudi, a posljedično i svi njihovi potomci, svi ljudi stvoreni na sliku i priliku Božju. Kako je Bog onaj koji ima beskonačno dostojanstvo, tako i svaki čovjek stvoren na sliku i priliku Božju ima to beskonačno dostojanstvo kao čovjek.
[1] Cavalli-Sforza, Geni, 2008, 13-99; Emil Heršak, Drevne seobe, prapovijest i stari vijek (Zagreb: Školska knjiga, 2005), 35-49.