Povijest
U životu svakog čovjeka zbiva se mnogo događaja. Mnogi od njih povezuju život jednog čovjeka, pojedinca, s životima drugih ljudi. Čovjek te događaje u većoj ili manjoj mjeri pamti, a često ih i prenosi. Stariji ljudi prepričavaju te događaje mlađim naraštajima, a ti opet sljedećim naraštajima. Tako se prenose znanja i iskustva, tako nastaje obiteljska povijest. Više obiteljskih povijesti uklapa se u povijest roda, a ona opet u povijest naroda. Sve narodne povijesti zajedno čine povijest ljudskog roda. Znanost koja se bavi istraživanjem, proučavanjem i objašnjavanjem tih događaja, tj. proučavanjem prošlosti ljudskog roda od njegove pojave pa do danas, zove se povijest. Mogli bismo reći da je povijest, u najširem značenju, nekakav spremnik sveopćih znanja i iskustava koja je stekao ljudski rod. Ta znanja i iskustva mogu biti vrlo korisna za buduće ljudske naraštaje. Ona bi nam trebala pomoći u izbjegavanju grešaka iz prošlosti i u bržem dolasku do novih znanja. Povijest zanima mnoge ljude i mnogi se njome počinju baviti, bilo da odaberu zanimanje povjesničara, bilo da se bave njome kao ljubitelji ili im je to tek zanimljiva razonoda. Neki se njome bave razumom, a neki bez razuma, kako im se svidi. Nažalost tog nerazumnog, temeljenog više na osjećajima i željama nego na razumu i istini, među nama Slavenima, pogotovo među slabije obrazovanima, ali ne isključivo, ima veoma mnogo. Pa tako, svako malo slušamo da je neki samoprozvani povjesničar „utvrdio“ da smo upravo mi najstariji i najuspješniji narod na svijetu, ali nekakve skupine ljudi nam namjerno mažu oči i ne daju nam saznati „istinu“ tj. ono što upravo ti nadriznanstvenici sami smatraju istinom. Da bismo izbjegli takve greške moramo poznavati i način ili načine na koje možemo dolaziti do znanja iz prošlosti te načine kako tim znanjima pristupati, kako ih razumijevati, tumačiti i, na kraju krajeva, koristiti. Naravno, i ti načini nisu tek izmišljeni nego su ishod dosadašnjeg razvoja povijesne znanosti i promišljanja mnogih pokoljenja o povijesti.
Jedno od važnijih pitanja, ako ne i najvažnije, koje si pri bavljenju poviješću moramo postaviti jest kako dolazimo do znanja o prošlim događajima, do povijesnih znanja? Saznanja o događajima iz prošlosti dobivamo posredno – preko povijesnih izvora i preko naših osjetila. Zbog toga su naša znanja o prošlosti ograničena. U prvom redu ovise o brojnosti i kakvoći povijesnih izvora. Među njih ubrajamo:
- Usmenu predaju, koja je najneuhvatljivija i najnepostojanija vrsta izvora. Može se brzo promijeniti i brzo izgubiti. (Sjetimo se samo igre gluhog dalekozova, telefona)
- Predmetne, materijalne izvore. To su svakakvi uporabni predmeti; lončarija, oružje i oruđe, ljudski i životinjski ostaci i tako dalje.
- Pisane izvore. Oni povjesničaru zapravo donose najviše izravnih podataka o prošlosti. To su razni zapisi, povelje, pisma, bilješke, knjige, spisevi itd. Ukratko, sve što je zapisano.
- Od drugih izvora tu su još slikovni i zvučni izvori. Time se misli na crteže, slike, karte, svjetlopise i oslike, snimke, razne zvučne zapise i slično. Naravno, ova vrsta izvora odnosi se više na novije doba.
Posao povjesničara je te izvore sakupiti, proučiti, provjeriti, protumačiti, objasniti i sastaviti iz njih smislen slijed događaja i njihove međuodnose. Povijesna grana koja se time bavi, zove se povjesništvo ili tuđicom – historiografija. Pri svom radu povjesničar može naletjeti na mnogo zamki. Izvori s kojima radi mogu biti oštećeni, manjkavi ili mogu biti čak lažnjaci, tj. izvori koji se lažno predstavljaju kao nešto što nisu. Pogledajmo neke od tih zamki:
- Usmena predaja je uvjetovana duševnim razvojem i stanjem onoga koji je prenosi, a često i položajem koji zauzima u društvu. Pripovjedač može stvari svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno iskrivljavati, uljepšavati podatke koje prenosi; pojedine dijelove može zaboraviti ili ih zapamtiti drugačije nego što su se doista zbili.
- Ni pisane izvore ne treba uzimati zdravo za gotovo. Pisci pisanih izvora također su sasvim određeni ljudi sa svojim prednostima i nedostacima, znanjima i neznanjima, iskustvom i neiskustvom, stavovima, životnim okolnostima i drugim.
- Predmetni izvori – mogu se nalaziti daleko od mjesta proizvodnje i mjesta upotrebe, pa treba znati objasniti kako su se ti predmeti našli na nekom mjestu, koju su ulogu imali i za što su se koristili. Pronađeni nalazi također mogu biti lažnjaci. Ta pitanja – kako ćemo vidjeti – osvjetljava nam starinoslovlje ili tuđicom arheologija.
- Slikovni i zvučni izvori – i tu su moguća svakakva iskrivljavanja. Danas, vjerojatno, svi poznajemo Photoshop. No iskrivljavanje svjetlopisa bilo je poznato i prije. Sjetimo se samo brisanja nepoželjnih likova ili stvari na svjetlopisima iz socijalističkog Sovjetskog saveza. Slike i oslike redovito iskrivljuju razne modne kuće; posredničke ili medijske kuće iskrivljuju ili prilagođavaju slike, oslike i zvuk u skladu s pričom koju žele prodati gledateljima, mogućim strankama. Svojevrsno iskrivljavanje umjetničkih prikaza poznato je još iz vremena Imperijalnog Rima, ali i iz ranijih vremena. Tada je postojao običaj kasnije u povijesništvu nazvan Damnatio memoriae; značio je brisanje svih podataka nepoželjnih ljudi s natpisa na kamenima, sa slikovnih prikaza i iz povijesnih spiseva.
Sve to treba imati na umu pri obradi povijesne građe. Na što još moramo obratiti pažnju kada radimo s povijesnom građom? U nju se ubrajaju i krivotvorine ili lažnjaci. Krivotvorinom ili lažnjakom, odnosno tuđicama, plagijatom ili falsifikatom – smatra se svaki izvor, građa, predmet, koji po namjeni svog tvorca treba biti ono što zapravo nije. Neki od takvih poznatijih lažnjaka u slavenskom svijetu su: tzv. slavenske rune!, Velesova knjiga, a u Hrvatskoj u najnovije vrijeme tzv. Prahrvatski ep o Harezmu. Postoje najmanje tri osnovna uzroka stvaranja lažnjaka. Prvi je prijevara radi nezakonitog stjecanja nekog dobra. Drugi je zaštita nezabilježenog, ali valjano stečenog dobra, zaštita čovjeka i slično. Treći je taština, bilo narodna (kada se želi uzdići slava naroda bez obzira na istinitost), bilo osobna. Povijesna znanost pronašla je i još uvijek pronalazi nove načine za prepoznavanje vjerodostojnosti povijesne građe. U tome joj pomažu brojne druge znanosti poput dušeslovlja, kemije, prirodoslovlja odnosno fizike i tako dalje. Pogledajmo to na primjeru pisanog izvora. Svaki povijesni izvor ima unutarnje i vanjske osobine. Unutarnje osobine su jezik, izričaj i sastavljenost napisanog, tj. ono što se tiče sadržaja. A vanjske osobine su: pismo, pečat, razni znakovi, površina na kojoj je sadržaj napisan, crnilo tj. tinta i slično. Pri obradi unutarnjih osobina pomaže nam dušeslovlje, poznavanje književnih izričaja, vrste pisma itd.