Poredbeno jezikoslovlje
Promatranje jezika, uspoređivanje raznih jezika i razmišljanje o jeziku kao pojavi vjerojatno ima svoje početke još u vremenu prije poznate pisane povijesti. Do toga je moralo doći prilikom prvih susreta ljudi s različitim načinima izražavanja svojih misli, drugim riječima s različitim jezikom. Misli o postanku i razvoju jezika sadržane su u mnogim starim predajama raznih naroda. Misli o tome zabilježene su i u knjizi koja je ostavila neizmjeran trag na zapadnoj uljudbi, ali i na čovječanstvu općenito – u Svetom Pismu. Prvi očuvani i poznati rječnici su iz sumersko-akadskog razdoblja. Opisivanjem jezika kao pojave bavili su se razni grčki i rimsko mislioci. Ta razmišljanja nastavila su se i u europskom srednjem vijeku, sve do kraja 18. stoljeća i početka 19. stoljeća, kad razmišljanja o jeziku postaju sustavnija i znanstvenija. U 20. i 21. stoljeću ta su razmišljanja bila nadopunjena brojnim novim spoznajama i saznanjima. I poredbenopovijesno jezikoslovlje plod je svih tih razmišljanja o jeziku. Poredbenopovijesno jezikoslovlje je grana jezikoslovlja koja se bavi uspoređivanjem jezika na različitim razinama kako bi se utvrdile sličnosti i razlike među njima te kako bi se mogao utvrditi razvoj jezika ili skupine jezikâ kroz vrijeme i njihovi međuodnosi. Jezici mogu biti srodni na više načina. Mogu biti, naprimjer, srodni po tome što imaju iste vrste jedinica na različitim razinama jezika ili sličnu slovnicu. Takvi jezici su srodni po tipu, odnosno vrsti. Takvom srodnošću se bavi vrstoslovno jezikoslovlje ili tipološka lingvistika. Još jedna vrsta srodnosti je srodnost koja je posljedica toga što dva jezika dugo supostoje kao susjedi i utječu jedan na drugi. Ta se srodnost zove dodirnom srodnošću. Treća vrsta srodnosti, srodnost po podrijetlu, tj. srodnost u pravom smislu riječi, je ona srodnost kojom se bavi poredbenopovijesno jezikoslovlje. Što znači da su jezici rodovski, genetski, srodni? Da su dva ili više jezika međusobno srodni, znači da imaju zajedničkog pretka iz kojeg su se razvili. U poredbenopovijesnom jezikoslovlju ta je misao otvorila pitanje, na koji način dokazati tu rodovsku srodnost jezika? U predznanstveno doba, nakon što je uočena sličnost između latinskog, grčkog i sanskrta, ona se objašnjavala tako da se grčki razvio iz sanskrta, a latinski iz grčkog. To je greška koju na jedan ili drugi način ponavljaju nadrijezikoslovci, proizvoljno objašnjavajući sličnosti i razlike među jezicima, a onaj jezik od kojeg se sve razvilo, naravno, najčešće je njihov vlastiti. Jedan od prvih poznatih mislitelja koji je pretpostavio da to nije tako bio je Georg Wilhelm Friederich Leibniz (1646-1716), njemački mudroslovac, po ocu lužičkosrpskog podrijetla. On je pretpostavio da su svi jezici povezani jer imaju zajednički izvor, koji se može i mora ponovno uspostaviti usporedbom postojećih jezika. Tako, naprimjer, i danas poredbeno slavensko jezikoslovlje usporedbom postojećih i posvjedočenih slavenskih jezika nastoji utvrditi kako je izgledao ili kako je zvučao praslavenski jezik, tj. onaj od kojeg su potekli svi slavenski jezici. Do sljedećeg velikog pomaka u uspoređivanju jezika došlo je otkrićem glasovne promjena, tj. povijesnojezičnog događaja, kojim glas prajezika postaje glasom jezika potomka, odnosno otkrićem glasovnih zakona uz pomoć kojih se opisuju glasovne promijene. Prvi, koji je primijetio da su glasovi u različitim indoeuropskim jezicima raspoređeni tako, da ih se može opisati pravilom bio je danski jezikoslovac Rasmus Kristian Rask. Usporedbom latinskog, grčkog i germanskih jezika ustvrdio je da često postoje podudarnosti između latinskog i grčkog p s germanskim f (usp. gr. πατηρ, lat. pater, staroislansdki fađir). Tu spoznaju je nakon njega usustavio poznati njemački jezikoslovac i sakupljač priča, Jacob Grimm 1822. godine i iz nje izvukao glasovni zakon, koji je njemu u čast kasnije nazvan Grimovim zakonom ili 1. germanskim glasovnim pomakom (njem. Erste Lautverschiebung). Krajem devetnaestog stoljeća jezikoslovci, tzv. mladogramatičati, došli su do spoznaje o beziznimnosti glasovnih promjena i njihovoj strojnoj, mehaničkoj i nesvijesnoj prirodi. Drugim riječima, ako se mijenja jedan točno određen glas u nekom jeziku, on će se u tom istom jeziku u istim okolnostima promijeniti uvijek na isti način. Uzmimo za primjer 1. palatalizaciju u hrvatskom jeziku. U toj promijeni je zahvaćena promjena glasova k, g, h, u položaju ispred e i i u č, ž, š. To pravilo opisuje zašto govorimo vuk, vuče, Bog, Bože, duh, duše, a ne vuk, vuke, Bog, Boge, duh, duhe. Poznavanje glasovnih zakona od velike nam je važnosti pri uspostavljanju prajezika. Pa, kako dolazimo do prajezika? Najprije moramo razvrstati srodne oblike u jezicima koje želimo usporediti. U našem slučaju su to slavenski jezici. Nakon toga moramo dokazati da sličnosti u glasovnom sustavu odabranih jezika nisu slučajne, tj. da su podudarnosti sustavne i pravilne. Nakon toga možemo pristupiti određivanju izvornih, prajezičnih, glasova. Posljednji je korak oblikovanje glasovnih zakona prema kojima se od izvornog glasa u prajeziku može dobiti odraz, refleks, tog glasa u jeziku potomku. Glasovni zakon je pravilo uz pomoć kojeg se opisuju promijene u glasovnom sustavu nekog jezika. Glasovni zakoni se ne izvode proizvoljno, već za to postoje određena načela do kojih je došlo povijesnoporedbeno jezikoslovlje, a kojih se treba pridržavati. U vezi s glasovnim promjenama važno je pitanje kako se te promijene šire u nekom jeziku. Naime, sasvim je jasno da neka glasovna promjena ne pogađa odmah čitav jezik, na čitavom području na kojem se on govori. Na to pitanje dobar odgovor je još u 19. stoljeću dao njemački jezikoslovac Johannes Schmidt. On je iznio mišljenje da se glasovne promijene šire poput valova kada se u vodu ubaci kamenčić. Svaki val odgovara glasovnoj promijeni. Taj val, ta granica proširenosti glasovne promjene u jezikoslovlju se naziva izoglosom. Valovi koji su od mjesta na koje je pao kamen udaljeniji stariji su, a oni bliže tom mjestu mlađi. Tako je i s glasovnim promjenama. Iz toga se može izvesti zaključak da su jezici, u pravilu, zadržali starinskije osobine na svojim rubovima, dok su u središtu podložniji novim glasovnih promjena. Valovi na vodi mogu naići na granice, na kakav kamenčić, granu, obalu ili neki drugi predmet koji sprečava valu da se dalje šire. Tako je i s jezičnom promjenom. I ona može naići na razne zapreke, poput primjerice rijeka, planina, planinskih lanaca, neprohodnih šuma i tome slično. To razmišljanje Schmidta postalo je poznato kao Wellentheorie, učenje o valovima.
U konačnici, poznavanje glasovnih zakona, glasovnih promjena, načina na koje se one šire, njihovog redosljeda itd., omogućava nam da utvrdimo kako su zvučale riječi na praslavenskom jeziku u koje vrijeme i što su značile. Zahvaljujući poznavanju glasovnih zakona, usporedbom ruske riječi ворона, poljske wrona, hrvatske vrana, možemo ustanoviti da je u praslavenskom jeziku ta riječ zvučala *wårnā. Na sličan način usporedbom svih slavenskih jezika možemo utvrditi i kako su zvučale druge riječi. U gornjem primjeru su, pojednostavnjeno, uzeta tri jezika; jedan kao predstavnik južnoslavenske skupine, jedan zapadnoslavenske i jedan istočnoslavenske skupine. U pravilu se, međutim, uspoređuju svi slavenski jezici. Pri tom je od naročito velike važnosti najstariji posvjedočeni slavenski književni jezik – staroslavenski. Usporedbom svih tih jezika ustanovljujemo kako su glasovi i riječi zvučali u praslavenskom. Katkad uspoređivanje samo unutar slavenskih jezika nije dovoljno da bismo dobili oblik riječi kakva je ona bila u raznim razdobljima praslavenskog. U takvim slučajevima posežemo za najstarijim posvjedočenim jezicima iz indoeuropske porodice jezika. Obično se u obzir, zbog svoje jako dobre posvjedočenosti, uzimaju: latinski, starogrčki, staroindijski, sanskrt, starolitavski, gotski i starovisokonjemački. Tome bi se možda mogli pribrojiti i iranski jezici. Glasovne promjene su nam od velike koristi i pri određivanju vremena kada se jedan jezik odvojio od drugoga, odnosno kada su se neke promjene počele dešavati samo na jednom području tog jezika, a nisu se širile dalje. To pak nam posredno govori i o nastajanju nove zajednice govornika nekog jezika, koji su činili neko ljudstvo ili narod, bili oni toga svjesni ili ne. Zahvaljujući tome znamo da se prabaltoslavenski jezik morao odvojiti od ostalih praindoeuropskih narječja oko 1500. godine prije Krista, a prabaltoslavenska jezična zajednica raspala se na prabaltičku i praslavensku negdje oko 500. godine prije Krista. U određivanju vremena kada se dogodila neka glasovna promjena pomažu nam druge glasovne promjene i posuđenice, kako one koje su ušle u praslavenski jezik iz drugih jezika, tako i one koje su iz praslavenskog jezika ušle u druge jezike, poput bizantskog grčkog, finskog i susjednih germanskih jezika. Glasovne promjene mogu biti u tri međusobna odnosa: u odnosu hranjenja – kada jedna glasovna promjena otvara put drugoj glasovnoj promjeni; u odnosu branjenja – kada jedna glasovna promjena zatvra mogućnost drugoj glasovnoj promjeni da se desi; i supostojanje glasovnih promjena bez međusobnog odnosa. I tu, kao i u starinoslovlju poznajemo razmjerno vremensko određivanje neke promjene i točno određivanje neke promjene. Kod razmjernog vremenskog određivanja možemo reći samo koja se promjena desila prije, a koja kasnije, a kod točnog vremenskog određivanja, u kojem točno razdoblju se desila određena glasovna promjena. Kod točnog vremenskog određivanja od velike su važnosti već spomenute posuđenice, a još više njihova posvjedočenost u povijesnim izvorima. Točno vremensko određivanje govori nam, primjerice, da se prva palatalizacija desila između 400. i 600. godine, monoftongacija diftonga između 500. i 700., druga palatalizacija nakon monoftongacije diftonga, između 500. i 800. godine i tako dalje. Zahvaljujući spoznajama do kojih je došlo poredbenoslavensko jezikoslovlje, možemo utvrditi kako bi na praslavenskom jeziku približno do sredine 9. stoljeća zvučala molitva „Oče naš“:
*Otьče našь, jьže esi na nebesьxъ, da swętitь sę Jьmę Twoje, da prijьdetь cěsaŕьstwьje Twoje, da bǫdetь woĺa Twoja, jako na nebese i na zem’i. Xlěbъ našь nasǫťnъjь daď namъ dьnьsь jь otpusti namъ dъlgy našę, jako jь my otъpuščajemъ dъlžьnikomъ našimъ jь ne vъvedi nasъ, vъ napastь, nъ jьzbavi ny otъ neprijazni. Aminъ.
I na kraju, kakva je uporabivost poredbenopovijesnog jezikoslovlja za istraživanje naroda? Velika, mnogo veća nego što se to na prvi pogled može činiti. Jezik je sredstvo preko kojeg dobivamo sva naša znanja i preko kojeg nakupljena znanja prenosimo drugim ljudima. Iz jezika saznajemo kako su naši preci shvaćali svijet u kojem su živjeli, jezik nam govori o tome u kakvom su krajoliku živjeli, čime su se bavili, kakve životinje i biljke su poznavali, s kojim narodima su bili u dodiru, u što su vjerovali, čega su se bojali, što su mislili i kako su mislili. Jezik poput spužve upija riječi te nam stoga može reći puno toga o ljudima, koji su njegovi nositelji. Uz pomoć jezika može se uspostaviti čitav pojmovni svijet nositelja nekog jezika, a to znači da nam uspostava nekog prajezika otvara vrata u uspostavljanje i poznavanje čitave uljudbe nekog naroda. Sličnost slavenskih jezika i razmjerno jedinstven prajezik iz kojeg su se razvili, pretpostavljaju i tijesne zajedničke međuljudske odnose i narodnosnu zajednicu u smislu najveće skupine naših izvan koje se više nije moguće sporazumijevati te se pozivati na suosjećanje i sudjelovanje u ime zajedničke prošlosti. Pisani povijesni izvori, koji nose najviše podataka o životu u prošlosti isto tako do nas dolaze upravo posredstvom jezika. Zato je poznavanje prirode jezika, njegovog razvoja i djelovanja veoma bitno, čak ključno, u istraživanju prošlosti nekog naroda, u istraživanju prošlosti čovječanstva.